Kad bi zidovi mogli govoriti…

… vjerovatno bi imali mnogo za ispričati. Makar kad je riječ o Vijećnici, staroj austrougarskoj dami koja više od 120 godina svjedoči historiji. Ne može se reći da je sarajevska Vijećnica jedna tipična zgrada, nije čak ni tipičan spomenik – ona predstavlja nešto treće – možda čak i nesalomljivi karakter grada. Od svoje izgradnje stoji u samom centru grada, ne zato što ju je bilo šteta srušiti, već što se niko nije usudio ni pomisliti na to. Kako se riješiti ličnosti iz sjene, koja je, za svih historijski važnih dešavanja u Sarajevu bila prisutna kao, ili jedno od prvih odredišta zvaničnika, ili jedna od ratnih žrtava, ili tihi posmatrač Čaršije? Nikako. Vijećnica je Vijećnica. Starosjedilac. A njih se nemoguće riješiti dok sami ne odluče otići.

 

Prije Vijećnice

Sama historija Vijećnice za sebe veže mnoge priče – od svog položaja do izgleda, Vijećnica odaje utisak kao da nije iz ovog vremena i prostora i teško je zamisliti da je jedno takvo zdanje neomaurskog stila i strukture sagradio austrougarski arhitekt. Svojim položajem Vijećnica prkosi dotadašnjim propisima izgradnje – okrenuta je tako da narušava ‘privatnost’ avlija s druge strane, o kojoj se do tada strogo vodilo računa.

Historijski posmatrano, dokumenti u kojima se navodi sam proces odabira lokacije za izgradnju Vijećnice, opisuju da je lokacija izgradnje čak bila namjerna – tražilo se mjesto koje će biti blizu Čaršiji – centru dešavanja, dovoljno izloženo i otvoreno da predstavlja Sarajevo i gradske zvaničnike, a opet dovoljno blisko svijetu i svakodnevici, kao neka posebnost u užurbanoj Čaršiji, a opet dio nje. Stječe se dojam da je Vijećnica po odlikama svog stila predstavljala svojevrsnu prilagodbu austrougarske arhitekture istočnjačkoj, kako bi tadašnjem stanovništvu, naviknutom na bogato ukrašenu Čaršiju bila što bliža.

Prije gradnje, na prostoru današnje Vijećnice se nalazio mejdan (trg) i kuća Mustafe-paše Babića, dok se na drugoj strani Miljacke nalazila Babića bašta i džamija hadži-Mustafe, danas poznatija kao Hadžijska džamija – centralno okupljalište bosanskih muslimana pred odlazak na hadždž i raskrsnica na putu za Istanbul. Mustafa-paša Babić je bio jedan od vođa koji su se pobunili protiv tadašnjeg sultana, a Omer paša Latas mu je po svom dolasku poštedio život i otjerao ga u Bursu 1851. godine. Zanimljivo je da je Babić bio jedan od historičara koji su svojim rukopisima doprinijeli očuvanju historiografije tog perioda, te je pripadao učenoj osmanlijskoj vojnoj eliti.

U knjizi Esme Smailbegović „Priče o Sarajevu“ se navodi da su se baš na tom mejdanu izvršavale egzekucije kriminalaca i neprijatelja sultanove vlasti. Uz to, prije izgradnje Vijećnice, bila su predviđena rušenja okolnih kuća uz naknade, kako bi se oslobodio prostor. Među tim kućama je, prema legendi, bila i kuća starca Benderije, starosjedioca Sarajeva. Vlast nije uspjela dobiti starčevo odobrenje za rušenje, te je nakon dugih pregovora s vlastima, starac Benderija zatražio da mu se isplati kesa dukata i da se njegova kuća prebaci na drugu stranu Miljacke. Od tada je njegova kuća prozvana “Inat kuća”, po starčevom inatu.

 

“Borba” arhitekata

U gradnji Vijećnice učestvovalo je nekoliko arhitekata. Prvi projekat je uradio Karl Paržik, ali se njegova ideja izgleda Vijećnice nije u potpunosti svidjela Benjaminu Kalaju, ministru finansija Austro-Ugarske, koji je zatražio manje izmjene u Paržikovim nacrtima. Nastojeći da očuva svoj integritet arhitekte, Paržik je odbio uvrstiti tražene izmjene i nacrt je odbijen. Kako bi se gradnja Vijećnice nastavila, Kalaj je potom angažovao Aleksandra Witteka koji je prihvatio napraviti izmjene koje je on zahtijevao. Wittek je proveo neko vrijeme putujući po Kairu i proučavajući znamenite građevine s karakteristikama istočnjačkog stila za dizajn Vijećnice, trudeći se da ju što više približi bogatom stilu građevina, pretežno vjerskih objekata, u Africi. Uslijed Wittekovog narušenog mentalnog stanja i bolesti koja ga je dovela do samoubistva, izgradnja je prepuštena Ćirilu Metodu Ivekoviću, koji je preinačio Wittekova rješenja, uvodeći primjene stilski čistijih elemenata, i završio  projekt 1896. godine.

 

Epicentar dešavanja

Vijećnicu je, od doba njenog nastanka, krasio epitet prosvjetnog i kulturnog sjedišta – neke vrste historiografije grada Sarajeva, iako joj to nije bila prvobitna namjena. Zapisi čuvani u Vijećnici su svjedočili o razvitku Sarajeva, te o svim novitetima u gradu – od tramvajskih pruga i zgrada do noćnih svjetiljki. Dakako, sve posjete zvaničnika su se pomno bilježile, kao i sve promjene vlasti, te ekonomski i društveni život Sarajeva. Sama Vijećnica se spominjala u različitim novinama i časopisima iz tog perioda, te često na fotografijama kao istinsko obilježje Sarajeva. Ta slava je bila nehotična – Vijećnica je tada, kao i danas, predstavljala, jednostavno rečeno, lijepu građevinu kojoj je estetski duh fotografa bio oduvijek naklonjen. U njoj je, 1908. godine, bila svečano postavljena bista cara Franza Josipa, koju je izradio Frangeš Mihanović, iste godine kad je Bosna i Hercegovina postala ravnopravna članica austrougarske monarhije.

Prvobitno je Vijećnica predstavljala sjedište Gradske uprave, Gradske sudnice i institucija poput Bosanskog sabora, koji je predstavljao parlament za tadašnju okupiranu teritoriju Bosne, odnosno, corpus separatum – zasebno područje pod okupacijom.

Njenu prvobitnu funkciju sjedišta administracije od sredine XX stoljeća postupno zamjenjuje kultura, nauka i umjetnost, kad je u Vijećnicu smještena biblioteka. Međutim, bibliotečka funkcija Vijećnice je često dovođena u pitanje – jedan od osnovnih razloga je bilo osvjetljenje unutar Vijećnice, ali i sam koncept izgradnje, jer se smatralo da predstavlja nepodobno okruženje za čuvanje spisa, usljed vlažnog zraka. Nakon preimenovanja u Narodnu biblioteku, mnogi su kritikovali ovaj potez, ali je Vijećnica svejedno zadržala svoju funkciju.

Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Vijećnica je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2006. godine.

 

“Prokletstvo” Vijećnice

Obzirom na okolnosti u kojima je Vijećnica nastala i na njenu važnost, ne predstavlja neko osobito čudo što se za slične građevine, pa tako i Vijećnicu, vežu različite urbane legende. Za zgradu Vijećnice se tako veže manje poznata legenda o prokletstvu potkrijepljena brojnim smrtima koja su se desila ili u samoj Vijećnici ili u njenoj neposrednoj blizini.

Postoji nekoliko primjera koji potkrepljuju mit o prokletstvu u Vijećnici – samo psihičko stanje Aleksandra Witteka predstavlja enigmu. Nakon početka rada na Vijećnici, Wittek je mentalno obolio. Prije svoje smrti 1894. godine izričito je tražio da se pokopa u samoj zgradi Vijećnice, te je za to čak bio i pripremio skrivenu prostoriju koja je otkrivena tokom rata 1992. godine. Za svoje mentalno stanje je krivio preinake koje su urađene na prvobitnom dizajnu prostorije uslijed kojih zgrada nije bila dovoljno osvijetljena.

Međutim, legenda ne završava tu. Navodno je Wittek bio tek početak bizarnih smrtnih slučajeva vezanih za Vijećnicu – primjerice, 1895. u Godišnjaku Kongresa građevinskih radnika BiH se navodi da je prilikom postavljanja fasade jedan od radnika smrtno stradao nakon što se na njega obrušio komad maltera. Prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija su ubijeni 1914. neposredno nakon izlaska iz Vijećnice – događaj koji je pokrenuo Prvi svjetski rat – sukob do tada neviđenih razmjera.

Malo je građana koji su svjesni prokletstva Vijećnice, iako postoje još brojne priče o neobičnim nesretnim ili smrtnim slučajevima u zgradi Vijećnice.

 

Današnjica

Za sve velike građevine se vežu određene legende, ali potreba da se Vijećnica vrati kao simbol grada Sarajeva, i to na velika vrata, se zadržala još od opsade Sarajeva i ratnih stradanja 1992. godine nakon kojih je u njenu obnovu uloženo mnogo sredstava.

Obnova Vijećnice je trajala 18 godina, a proces su navodno otežavale različite okolnosti – od nedostatka sredstava do spora između Gradske uprave Sarajeva i Nacionalne i Univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine oko imovinsko-pravnih odnosa u vezi prava raspolaganja Vijećnicom.

Ceremonija otvaranja je održana na Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom – 9. maja 2014. godine. Veliki broj zvaničnika i građana prisustvovalo je otvorenju obnovljene Vijećnice.

Vijećnica se odista vratila, što se može osjetiti tokom svake vožnje tramvajem i pogleda na samu građevinu. Godinama je bila sakrivena iza limene ograde i skela, a sada se konačno vratila i u moderno Sarajevo kao neodvojv dio Čaršije. Budućnost je nepregledna, ali zasigurno svijetla, pogotovo za ovu vječnu građanku Sarajeva.


Vezani članci

14 lokaliteta kandidati za „7 najugroženijih“

14 lokaliteta kandidati za „7 najugroženijih“


30/12/2014    Coolturna baština

Photo credit: Europa Nostra Europa Nostra i Institut Europske investicione banke objavili su listu 14 lokaliteta – kandidata za „7 najugroženijih“. Među 14 lokaliteta nalaze se kulturno-historijska dobra iz Armenije, Belgije, Estonije, Finske, Grčke, Njemačke, Italije, Holandije, Španije,Turske, Portugala, Francuske, Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva. Program „7 najugroženijih“ započeo je u

Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020

Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020


15/03/2016    Coolturna baština

Autor: Coolturna baština | Datum: 15/03/2016. Hrvatski grad Rijeka izabran je za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, a prestižna titula je dodijeljena za program Luka raznolikosti, čiji je cilj stvoriti grad kulture i kreativnosti za Europu i budućnost. Odluka o proglašenju Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine saopštio je predsjednik Povjerenstva